Odi ti na psihijatriju
Imala sam osjećaj da ludim i da neću dobro završiti. Sve je to dovelo do toga da nisam smjela izaći iz kuće, ni ostati sama u kući, popiti kavu u gradu.
Ovo je svjedočanstvo u kojem se sve dobro završilo. Međutim, ima mnogo sličnih priča koje ne završe tako dobro. Nije najvažnije jesmo li nekome pomogli. Važnije je od toga jesmo li mu pomagali ili smo osobu u potrebi glatko odbili. Kršćanin koji ne vjeruje u moć molitve i nije spreman moliti za bližnje kao bljutava je sol
Teško je zapisati život na listu papira, ali ipak ću pokušati sažeti najbitnije. Moja priča počinje ovako: imam dvadeset i pet godina i dolazim iz Bosne i Hercegovine. Čitav sam život živjela u prevari: vjerovala sam da Bog ne postoji, da On ne pomaže, da se na njega ne mogu osloniti. Mislila sam da mogu raditi što me god volja. Bila sam podrugljiva, zavidna, ljubomorna; jednostavno rečeno, bila sam osoba koja nije bila zadovoljna sâma sa sobom. Kao djevojka, gledala sam horor-filmove koji su u meni budili različite strahove, strah od spavanja (kad bih zatvorila oči, preda mnom su se pojavljivale strašne spodobe), bojala sam se sâma ostajati u kući… Sve je to u meni stvaralo dubok nemir. Kao i većina današnje mladeži, tako sam i ja izlazila u noćne klubove, na razuzdane zabave. Sve je to ostavilo veliki utjecaj na moju mladost, na moju dušu.
Bio je to samo početak priče. Udala sam se i mislila da sam konačno sredila život, no moja je patnja tek tada počela. Nakon nekog sam vremena počela imati problema sa zdravljem. Najprije su počele jake glavobolje, koje sam znala imati i po 2-3 puta tjedno, da bih ih na kraju osjećala svakodnevno a u svemu mi tome nije pomogla ni jedna tableta. Sve to vodilo je napadima tjeskobe koji su također na početku bili rijetki a kasnije svakodnevni. Imala sam osjećaj da ludim i da neću dobro završiti. Sve je to dovelo do toga da nisam smjela izaći iz kuće, ni ostati sama u kući, popiti kavu u gradu. Nisam mogla jesti, izgubila sam na težini, moje je stanje bilo katastrofalno. Sve one svakodnevne stvari koje svaki „normalan” čovjek obavlja, meni su bile stran pojam. Moj je život bio pakao, neprestano mučenje, mislila sam da ću umrijeti, da iz takva stanja nema izlaza. Odlučila sam otići liječniku, napravila sam sve pretrage, no svi su nalazi bili uredni i liječnici su mi govorili da je sve u redu. No, ja nisam bila dobro, nitko mi nije mogao pomoći, bila sam na rubu očaja. Jednom prilikom, kad sam dobila napad tjeskobe, doktorica koja je tu večer radila na hitnoj, rekla mi je da imam shizofrenični napad. To je bio vrhunac moje patnje, bojala sam se za sebe, za svoj život, a pomoći nije bilo. Unatoč svojoj nevjeri, odlučila sam otići u crkvu i potražiti pomoć kod svećenika. Ispričala sam mu svoje strahove, no on mi je rekao kako bih trebala posjetiti psihijatra. Nije mi pomogao ni najmanje.
Međutim, Bog je pronašao put do mene. Jednom mi je prilikom sestrična rekla da postoji rješenje za moje probleme. Nisam joj vjerovala, ali stanje je bilo očajno tako da sam prihvatila pomoć. Počela mi je pričati o karizmaticima, polaganju ruku, molitvi u jezicima, krštenju Duhom Svetim… Sve mi je to bilo nešto što čujem prvi put u život, pa sam bila zbunjena. Rekla sam joj da želim poći na tu molitvu jer više ne znam što učiniti. Očajnički sam se htjela izvući iz tog stanja. Osoba kod koje sam otišla na molitvu bio je Nediljko Jelčić, voditelj prodaje u Booku. Kada sam se susrela s njim, ispričala sam mu što mi se događa; cijeli svoj život. Do tada nisam mogla zamisliti da ću nekome ispričati sve o sebi, pogotovo ne nekome koga vidim prvi put u životu. Ni u jednom trenutku nisam osjetila da me osuđuje, samo se blago nasmijao i rekao: „Sve će biti u redu”. Ja sam zatim pomislila: „Bože moj, ako stvarno postojiš, pomozi mi jer ja ovako više ne mogu živjeti”. Nakon razgovora, slijedila je molitva. Ustala sam, on je počeo moliti, i odmah sam pala pod silom Duha Svetoga. Dok je molio, osjetila sam silu u cijelom tijelu. Počela sam drhtati, osjetila sam kao da je nešto izašlo iz mene i otišlo. Sve je nestalo. Neprestani osjećaji tjeskobe, nemira, straha odjednom su nestali. To je bio dan mog ponovnog rođenja.
Od tog trenutka, znam da Bog postoji. Čuo je moj vapaj, iako nisam vjerovala u Njega. Ozdravio me na najčudesniji mogući način. Od tog dana, svakodnevno molim, čitam Bibliju, idem na svetu misu, ispovijed i zahvaljujem Gospodinu zbog svega što mi je učinio. Moj se život u potpunosti promijenio. Sada sam sretna i ispunjena, moj život ima smisao. U braku sam tri godine i nisam mogla imati djece… Još jedno čudo u mom životu i blagoslov od Gospodina blaženo je stanje u kojem se sada nalazim, iščekivanje našeg prvog djeteta.
Gospodinu ništa nije nemoguće, samo treba vjerovati. Novi čovjek postala sam u blizini tvoje ljubavi. Hvala ti, Gospodine. Slava Ti, Isuse.
